U Lici bez krumpira nema ručka, a bez zaliha krumpira u konobi ne čeka se zima. Bezbroj je načina na koji se on spravlja, ali samo je jedno jelo u Lici s kultnim statusom – to su ličke "police" - pečene neoguljene polovice krumpira koje se serviraju sa slaninom, basom ili čega se već nađe pri ruci... U Lici je krumpir ne samo prilog već ponekad i glavno jelo ali i zamjena za kruh.
Manifestacija koja slavi krumpir, Dan ličkog krumpira u Lovincu, ove je godine održana po šesti put, a kako su organizatori ranije i najavili, bilo je mnogo "ića, pića i finih krumpirića". Bila je to prilika za kušanje delicija od krumpira, a predstavljeno je i ličko pecivo "Krumpirko". Sve skupa nije moglo proći bez još jedne milenijske fotografije Šime Strikomana ovoga s puta s motivom - ličkog krumpira!
A lički je krumpir specifična okusa - brašnast je i prhak. Pri jedenju osjeća se punoća u ustima jer rastući u klimatskim uvjetima Like, krumpir sakupi više suhe tvari (škroba) nego kad raste negdje drugde. Upravo to ga čini posebnijim u odnosu na krumpire uzgojene u drugim područjima. Podnožje Velebita i krška polja poradi svojih su agro-klimatskih uvjeta krajolici slični postojbini krumpira u južnoameričkim Andama, pa i nije neobično što se krumpir ovdje najprije udomaćio.
U Liku, tada dio Vojne krajine, krumpir stigao još 1760. godine iz Češke - podatak je iz knjige „Krumpir“ prof. dr. Vinka Mandekića iz 1923. godine. Za vrijeme vladavine carice Marije Terezije Dvorski je savjet u Beču naredio pukovskim komandama da se postaraju da narod što više i bolje gaji krumpir. Zalihe krumpira bile su jamstvo da neće biti gladi.
Prema drugim izvorima, u Lici je krumpir prvi put zasađen na proljeće 1768. godine. Svaka je satnija tada dobila od krajiške uprave po dva mjerova crvenoga duguljastoga krumpira. Nove vrste krumpira zasađene su 1780., a donijeli su ih godinu dana ranije lički vojnici na povratku iz Češke. U sljedeća je dva i pol stoljeća krumpir u Lici postao svakodnevan na jelovniku.
U rujnu 2015. Lički krumpir je registriran i zaštićen na zajedničkom tržištu EU i dobio je oznaku izvornosti i zemljopisnog podrijetla (ZOZP), kakvu danas ima samo 14 hrvatskih proizvoda među kojima je i lička janjetina, poljički soparnik, zagorski puran, drniški pršut...
Mali Lovinac danas je poznat po krumpiru, ali prije nekoliko godina nije išlo nimalo lako s revitalizacijom sadnje krumpira. Nitko nije htio ulagati u krumpir, ispričao nam je svojedobno bivši načelnik općine Lovinac, Hrvoje Račić.
"Investitori su bježali glavom bez obzira od zapuštene zemlje, sitnih parcela i neriješenih vlasničkih odnosa. Nije bilo druge nego da općina Lovinac osnuje tvrtku, pa smo kupili traktor i polulegalno krenuli orati državno zemljište.
Posao s krumpirom je krenuo, a potom smo tvrtku nazvanu Agrovelebit morali privatizirati, jer ako je u javnom vlasništvu više od 25 posto ne može aplicirati za EU sredstva. Tako je 2015. tvrtka privatizirana dokapitalizacijom od 1,9 milijuna kuna, koliko su uložili privatni investitori. Općina je u Agrovelebitu zadržala oko 15 posto, a ostalo drži 11 suvlasnika", pojasnio je tada Račić.
Agrovelebit danas krumpir sadi na nekoliko desetaka hektara i proizvodnja svake godine raste, iako je još uvijek dosta daleko od predratnih brojki i prinosa koje je bilježio nekadašnji PPK Velebit iz Gospića, koji već dugo ne postoji. Tako je primjerice godine 1983. PPK Velebit pod sjemenskim krumpirom imao čak 145 hektara.
Danas pomalo nevjerojatno zvuči da je prijeratne 1990. godine u Lici prema nekim izvorima proizvedeno čak 55.800 tona krumpira, a 1999. a tek 5.000 tona.
Ipak, lički se krumpir na velika vrata vratio na tržište, a i dostupniji je nego prije – može ga se naručiti i putem Agrovelebitova web shopa u pakiranjima po 10 kilograma, a tu je i šminkersko pakiranje od 1,5 kilograma u kartonskoj kutijici. Pa ako nemate ideju što biste nekom poklonili za rođendan ili drugu prigodu, kila i pol ličkog krumpira bez sumnje je originalan dar...
Nives Matijević